HASSAN ABDELGHANI

“Fotografija ne podsjeća na prošlost. Dojam što ga proizvodi na mene nije vraćanje onoga što je dokinuto vremenom, daljinom, nego svjedočenje da je ono što vidim zaista postojalo. Fotografija ne kaže čega više nema, nego jedino I sigurno što je bilo.
Punctum: on će umrijeti.
U isto vrijeme čitam: to će biti I to je bilo; s grozom promatram futur prošli kojemu je smrt ulog. Pružajući mi apsolutnu prošlost poze (aorist), fotografija mi kazuje smrt u budućnosti. Ranjava me otkriće te jednakosti.”

Roland Barthes, Svjetla komora. Bilješka o fotografiji. 1980.

Fotograf putuje u daleke krajeve. Ohrabren rezurekcijskom čarolijom fotoaparata koja nalik na magičnu kutiju sa dva nasuprotno postavljena ogledala posjeduje moć otiskivanja minulih odraza u beskonačnost, slijedi gradove mrtvih kao markacijske točke bezbrojnih rukavaca rijeke života koji uviru isprepleteni na velikoj karti svijeta. Portretirajući odavno minula lica raznih nekropola sve jasnije isplovljava u pulsirajuće krvotoke susjednih gradova živih, pa svojim fotoaparatom kao jedrom nastavlja broditi strujama i vjetrovima nepreglednih novih prostora. Iako se geografske koordinate značajno pomjeraju preko raznih mora do udaljenih kontinenata pa na stazama gradova mrtvih umjesto crkvi i kapela stare Europe, sada niču budistički hramovi i muslimanska svetišta, baš kao što i lica po palimpsestima bivaju sve okruglija, ukošenih očiju- vidljivi znaci ljudi drugog podneblja, svejedno, u njima se, bez greške, prati uvijek ista zakonitost- ljudska žudnja za zaustavljanjem propadljivog, trošnog, pojedinačnog života. U svojoj vječnoj želji spašavanja od utapanja u anonimnost i općenitost, pred fotografom opet titra na tisuće portreta što i dalje budni i nasmijani, svečani i ozbiljni žive iznad ravnodušnih kostiju njihovih vlasnika koji trunu pod vlastitom prošlošću. U nadi da su uspjeli upisati trag svog postojanja, traju i dalje njihove žive slike, one o kojima je mudrac nekoć razmišljao kao odrazima sopstva koje žudi potvrditi se i preko groba, opirući se zakonima nestajanja u vremenu i u smrti.
Ne birajući adrese već lutajući fotoaparatom po čudesnim nekropolama Tajlanda gdje budizam naučava da tijelo je tek propadljiva materija, plovilo duha koji nakon smrti isplovljava dalje u nova obličja, po obilasku konačišta mrtvih, otkriva međutim nešto sasvim suprotno. Iako zna da se na ovim prostorima ne haje za trošno tijelo, tu propadljivu ljušturu u kojoj se nastanio duh koji po njenom propadanju putuje dalje reinkarnacijskom spiralom, otkriva da se i na tim grobljima itekako štuju fotografije tisuće plovila koje i dalje stoje sigurno privezene uz svoja sidrišta. Sasvim slično kao i kod posljednjih počivališta stare Europe, fotograf razaznaje uvijek istu sliku živosti. Doista, gradovi mrtvih na dalekom istoku tihi su i hladni isto kao oni europski, baš kao što I njihova kosooka lica sa nadgrobnih fotografija žive slični vječni “život poslije života” pobratimljena u prahu i pepelu sa svim umrlim sopstvima ovoga svijeta. Fotografirajući ih stoga, on i ovdje ispisuje odu najljudskijem od svih fenomena- nadi da nikada nisu prestala postojati onda kada ih više nije moglo biti. Portreti portreta iz gradova mrtvih egzotičnog istoka koji polako blijede po mramornim pločama, cureći sa keramičkih podloga šibanih vjetrom, kišama i suncem protoka vremena, govore isto što i oni iz staroga svijeta. Rasipajući se polako iz polja vidljivosti kao zrnca pijeska koja klize kroz nikada sito grlo pješčane ure, pričaju o strahu od nestanka, iskliznuću sa prostorno-vremenskog kontinuuma pa fotografirajući ih stoga ponavlja svoj krug prepoznavanja matrica. Dok lećom upija sve te poglede prisjeća se priče da sve fotografije ovoga svijeta tvore labirint u čijem središtu stoji ništa drugo do jedna jedina snimka- sasvim osobna, pojedinačna, partikularna, općosti nebitna slika. I ta slika vibrira glasno u labirintu podudarnosti pojedinačnih sudbina ma koliko god udaljena postojanja u vremenu i prostoru bila. Tako pogled azijske dame bujne crne kose nalazi srodan onomu pulske ljepotice jarko nacrvenjenih usnica isto kao što nadmena poza časnika iz Luang Prabanga zaziva onu gizdavog austrougarskog oficira ufitiljenih brkova. Onako kako i blagost pokojnog budističkog svećenika od istih je niti bezazlenosti satkana kao i pogled dječarca koji nikada iz srca monarhije nije stigao preseliti na sunčani Jadran već u mračni humak nadomak mora. I dok su se roje pitanja o smislu udvajanja matrica, neminovnosti ponavljanja toliko različitih a opet podudarnih rukavaca rijeke jednog velikog kraja kojeg bar u tim dalekim krajevima nije mislio naći konačnog, jer budizam ne poznaje završetke već transsupstancijska putovanja kroz razne oblike- reinkarnacijski kotač mjene koja je jedina izvjesna i konstantna- pobratimljujući svojim pohodom kroz leću magičnog aparata udaljene portrete portreta Dalekog istoka i stare Europe, fotograf sada jasnije čita gradove živih na velikoj mapi svijeta. Sa distance koja to više nije, koja se dokinula, razumijeva da je smrt toliko univerzalna da baš svi pred njom bivaju ujedinjeni u istoj nadi. Oni koji odlaze pod znakom križa, zvijezde, mjeseca kao i velikog ništavila, baš svi žele upisati da jednom bijahu i da bijahu baš oni. Da iza njih ipak ostaje trag. I stoga sada razumije da često ne vrijedi kada polumjesec nasuprot križu drži da je izgradnja nadgrobnih spomenika i stavljanje slike umrle osobe na mezaru grijeh jer postoje muslimanski gradovi mrtvih prepuni lica i imena. Baš kao što ne vrijedi ni utjeha prosvjeljenog utrnuća kada pokopavajući mladog budističkog svećenika umjesto da ga raskomadanog bace pticama- jer njegovo je umrlo tijelo tek prazno plovilo, njegov portret ipak postavljaju na grob da ga se prisjete kada ga obilaze.
Zašto to sve ne vrijedi? Jer čovjek je doživotno I beznadno zaražen nadom. Hodao on pod znakom sjajne zvijezde, mjeseca ili križeva, vjerovao u razne bogove, duhove, demone baš kao I apsolutno ništavilo života poslije života- kada se primakne kraj- ostaje želja da se upiše i zabilježi ljudsko postojanje.
Sav taj silni trud oko mrtvih, taj veliki teatar smrti koja svečano živi samu sebe, spomenici, fotografije, nadgrobne skulpture, vijenci, cvjetni aranžmani, lučice, kandelabri, ferali, mirisne esencije, vodice, baš kao i hrana i vino koje se nad grobovima blaguje, tihe molitve, duboke meditacije, gorke jadikovke, glasna naricanja, svi ti portreti koji gledaju sa hladnih spomenika- ta živa a već odavno mrtva lica- potvrda su univerzalnog ljudskog straha od nestajanja. Straha da jednog dana nitko neće znati da smo ikada postojali. Velike strepnje nad ponorom konačnog nestanka, iščeznuća u vremenskoj prolaznosti. Straha od prelaska od pojedinačnosti k općosti.
Smrt kao ultimativno iskustvo života nadjačava baš sve. Sve religijske dogme u koje je čovjek vjerovao, po kojima je živio i ufao se, filozofske i duhovne ustroje po kojima se vodio, tješio i bodrio, baš sve nestaje kada se suočava sa svojom konačnošću, prolaznošću i potrošnošću bića.
I na kraju, što doista pričaju ta oksimoronska lica žive smrti? Što zbore ti živi portreti odavno pokojnih ljudi?
Davno minula lica glasno uzvikuju želju da u vlastitom odrazu otetom od vječnosti čovjek nadživi sam sebe, da se potvrdi makar i preko keramičkog ovala da je ipak jednom postojao. Baš ovakav. Baš ovdje i baš tada. Da je postojao upravo kao što mi sad jesmo i da je živio svoj život negdje baš onako kao što živimo ovdje I mi koji ćemo jednom, sasvim sigurno, isto tako bespogovorno nestati.
Upravo onako kako je sa renesansnim otkrićem novog očišta u humanističkoj trodimenzionalnoj percepciji prostora svijeta slikar Masaccio kao memento mori naručitelju upisao na slavnoj grobnici Svetog Trojstva u Firenzi:

“IO FUI GIA QUEL CHE VOI SIETE E QUEL CH’IO SONO VOI ANCOR SARETE”
“Ja jednom bijah ono što vi jeste, a ono što ja jesam vi ćete jednom biti”