HASSAN ABDELGHANI

Palimpsest
Sanja Tuškan

Izumirućom tehnikom instant filma, autor fotografira nadgrobne skulpture, bilježi zapis. Između dvije realnosti, dvije uvijek-samo-sadašnjosti, dvije nepomičnosti – nepomičnosti kipa angelusa i lika te nepomičnosti – fotografije, zbiva se razvijanja filma, proces sinteze trenutaka koji ulaze jedan u drugi. U tom fluidnom kretanju autor intervenira, razdvaja. Eksperiment je ritual posvećen ukonačenoj beskonačnosti.
Na licu mjesta, izravni zapis polaroida autor preslikava na akvarel papir. Slojevitost palimpsesta, raskrivena tako u instant fotografiji, kao unutarnja mnoštvenost onog sto se razvija, mnoštvenost je kojom definiramo također trajanje, sjećanje, svijest. Tu, u atmosferi smrti, koju znamo tek kao gubitak ili melanholiju prolaznosti, autor odgoneta prirodu te mnoštvenosti na njenom izvoru, u vremenu. Raslojavajući fotografski zapis-proces, on strasno izaziva trenutak.
Pažljivo izdvojen, kao izvorni zapis, negativ postaje vidljiv u otisku. Sačuvati taj scriptio inferior, znači sačuvati trag. U tragu je protekla jedna prošlost, aktualna onoliko koliko nam uvijek već i izmiče -‘sada’ ne prestaje da prolazi. Tako je i jednom učinjen otisak neponovljiv. Autor lovi njegovu neizrecivu suštinu, kao svijetlost ili skrivenost. Da bi je sačuvao od nevidljivosti, ali i da bi uredio redoslijed “iščitavanja”. Otisak negativa je prvo “čitanje”, “čitanje” zapisa koji je prvi.

Čitava prošlost koegzistira u svakoj sadašnjosti. Svjest se kreće od sjećanja do percepcije. Svo iskustvo, pasivno ili predusretljivo, u sinergiji ili destrukciji preobraća se u konstitutivno ‘sada’ onog koji iskustvo prima – prošlost ne prestaje da bude. Prizori zapisa, otiska, obrisi su tog produženja. Nagovještaj prolaza i prelaza, prethodnog u prezentno, nastajanja u bivanje. Uvećani, oni nas obuhvataju i u gotovo mističnom iskustvu promatranja, uvode u jednu drugu, samozatajnu, metafizičku realnost. Kročiti u tu realnost znači slutiti jednu ontologiju vremena, dynamis svijesti i povijesti - U svojoj neuništivosti prošlost je vječnost kojoj svi već pripadamo.

U tom otkrivanju prepuštamo se životu ili snu.