HASSAN ABDELGHANI

S distance koja to više nije ili o univerzalnosti smrti koja oživljava sebe samu

Fotografija ne podsjeća na prošlost. Dojam što ga proizvodi na mene nije vraćanje onoga što je dokinuto vremenom, daljinom, nego svjedočenje da je ono što vidim zaista postojalo. Fotografija ne kaže čega više nema, nego jedino i sigurno što je bilo. Punctum: on će umrijeti.
U isto vrijeme čitam: to će biti i to je bilo; s grozom promatram futur prošli kojemu je smrt ulog. Pružajući mi apsolutnu prošlost poze (aorist), fotografija mi kazuje smrt u budućnosti. Ranjava me otkriće te jednakosti.

Roland Barthes, Svjetla komora. Bilješka o fotografiji.

Ohrabren rezurekcijskom čarolijom fotoaparata koja nalik na magičnu kutiju sa dva nasuprotno postavljena ogledala posjeduje moć otiskivanja minulih odraza u beskonačnost, fotograf slijedi gradove mrtvih kao markacijske točke bezbrojnih rukavaca rijeke života koji uviru isprepleteni na velikoj karti svijeta.
Portretirajući odavno minula lica raznih nekropola sve jasnije isplovljava u pulsirajuće krvotoke susjednih gradova živih, pa svojim fotoaparatom kao jedrom nastavlja broditi strujama i vjetrovima nepreglednih novih prostora.
Iako se geografske koordinate značajno pomjeraju, svejedno, u njima se, bez greške, prati uvijek ista zakonitost - ljudska žudnja za zaustavljanjem propadljivog, trošnog, pojedinačnog života.
U svojoj vječnoj želji spašavanja od utapanja u anonimnost i općenitost, pred fotografom tako titra na tisuće portreta što i dalje budni i nasmijani, svečani i ozbiljni uporno žive iznad ravnodušnih kostiju njihovih vlasnika koji trunu pod vlastitom prošlošću. U nadi da su uspjeli upisati trag svog postojanja, traju i dalje njihove žive slike, one o kojima je mudrac nekoć razmišljao kao odrazima sopstva koje žudi potvrditi se pa čak i preko groba, opirući se zakonima nestajanja u vremenu i u smrti.
Fotografirajući uvijek istu sliku živosti – portret pokojnih, on ovdje ispisuje odu najljudskijem od svih fenomena- nadi. Nadi da nikada nisu prestali postojati onda kada ih više nije moglo biti.
Portreti portreta iz gradova mrtvih koji polako blijede po mramornim pločama, cureći sa keramičkih podloga šibanih vjetrom, kišama i suncem protoka vremena, govore isto što i svi vapaji života na izdisaju. Rasipajući se polako iz polja vidljivosti kao zrnca pijeska koja klize kroz nikada sito grlo pješčane ure, pripovjedaju o strahu od nestanka, iskliznuću sa prostorno-vremenskog kontinuuma pa fotografirajući ih stoga, fotograf ponavlja svoj krug prepoznavanja matrica. Dok lećom otima sve te poglede prisjeća se priče da sve fotografije ovoga svijeta tvore labirint u čijem središtu stoji ništa drugo do jedna jedina snimka- sasvim osobna, pojedinačna, partikularna, općosti nebitna slika. I ta slika vibrira glasno u labirintu podudarnosti pojedinačnih sudbina ma koliko god udaljena postojanja u vremenu i prostoru bila. I dok su se roje pitanja o smislu udvajanja matrica, neminovnosti ponavljanja toliko različitih a opet podudarnih rukavaca rijeke jednog velikog kraja, pobratimljujući svojim pohodom kroz leću magičnog aparata čak i portrete portreta najudaljenijih groblja, fotograf sada jasnije čita gradove živih na velikoj mapi svijeta.
Sa distance koja to više nije, koja se dokinula, razumijeva da je smrt toliko univerzalna da baš svi pred njom bivaju ujedinjeni u istoj nadi. Oni koji odlaze pod znakom križa, zvijezde, mjeseca kao i velikog neznanja ili ništavila, baš svi žele zapisati da jednom bijahu i da bijahu baš oni. Da iza njih ipak ostaje trag.
Smrt kao ultimativno iskustvo života nadjačava baš sve.
Sve religijske dogme u koje je čovjek vjerovao, po kojima je živio i ufao se, filozofske i duhovne ustroje po kojima se vodio, tješio i bodrio, baš sve nestaje kada se suočava sa svojom konačnošću, prolaznošću i potrošnošću bića.
I na kraju, što doista pripovjedaju ta oksimoronska lica žive smrti?
Što zbore ti živi portreti odavno pokojnih ljudi?
Davno minula lica glasno uzvikuju želju da u vlastitom odrazu otetom od vječnosti smrti čovjek nadživi sam sebe, da se potvrdi makar i preko nadgrobnog portreta da je ipak jednom postojao.
Baš ovakav. Baš tamo i baš tada.
Da je postojao upravo kao što mi sad jesmo i da je živio svoj život negdje baš onako kao što ga živimo ovdje i mi koji ćemo jednom, sasvim sigurno, isto tako bespogovorno nestati.
Upravo onako kako je sa renesansnim otkrićem novog očišta u humanističkoj trodimenzionalnoj percepciji prostora svijeta slikar Masaccio kao memento mori naručitelju upisao na glasovitoj grobnici Svetog Trojstva u Firenzi:

“IO FUI GIA QUEL CHE VOI SIETE E QUEL CH’IO SONO VOI ANCOR SARETE”

“Ja jednom bijah ono što vi jeste, a ono što ja jesam vi ćete jednom biti”

Paola Orlić