HASSAN ABDELGHANI

“U Laodamiji, za lijepih poslijepodneva živi stanovnici posjećuju mrtve i otkrivaju vlastita imena na njihovim kamenim pločama: slično gradu živih i ovaj grad priopćuje svoju priču o naporima, bjesovima, iluzijama, osjećajima; samo što je ovdje sve nužno, oslobođeno slučajnosti, uladičeno, dovedeno u red. Da bi se osjetila sigurnom, Laodamija živih osjeća potrebu da u Laodamiji mrtvih potraži objašnjenje o samome sebi, čak i uz opasnost da pronađe više ili manje od traženog: objašnjenje o više no jednoj Laodamiji, o različitim gradovima koji su mogli postojati ali nisu, ili pak djelomična, proturječna I nedostatna tumačenja”.

Italo Calvino, Nevidljivi gradovi

“Sa distance” fotografovo oko žudjelo je približiti se gradovima i upoznati njegove ljude.
Gradu živih približio se međutim, posjećujući njegov grad mrtvih.
Davno pokojna lica Pule izmješana u svojim podudarnim sudbinama i smrtima oživjela su u univerzalnom životu poslije života po palimpsestima i keramičkim portretnim ovalima koje je odlučio fotografirati posvećeno kao da ih nanovo portretira.
Što je fotograf prepoznao u tim portretima portreta sa fotografske distance?
Prepoznao je kategoriju dvostrukosti, prispodobivost života kroz smrt.
Prepoznao je grad živih koji diše u gradu mrtvih I obrnuto grad mrtvih koji pulsira u gradu živih.
Spoznao je Calvinovu i svoju Laodamiju živih koja u Laodamiji mrtvih traži objašnjenje o samoj sebi, čak i uz opasnost da pronađe manje ili više od traženog: objašnjenje o više no jednoj Laodamiji.
Fotografirane fotografije, portreti portreta učinili su ga odlučnim u nakani da jos jednom zaustavi trenutak nakon trenutka.
Život nakon života. Da ovjekovječi smrt koja živi. Oksimoron: živu smrt.
Mada je znao da je njegova distanca svojevrstan luksuz i sigurnosni pojas- hladna zaštitna aura koja će ga kao putnika namjernika prošetati neokrnjenog gradskim vizuarama, pogled žudnje činio je da svaki pritisak na otponcu aparata prelazi tu hladnu granicu i uspostavlja poglavlja neposredne bliskosti i prepoznavanja.
Tako je u pogledu fatalne žene jarko nacrvenjenih usnica sa napuknutim pogledom na keramickom ovalu prepoznao vlastitu susjedu čije je koketno oko nastradalo jedne zime pod rukom razjarenog muza koji je šamarom post festum okončao vatrenu aferu sa oficirom čiji se pak portret sa kočoperno ufitiljenim brkovima gizdao u svoj svojoj vojnoj veličini tek nekoliko gredica udaljen od nje.
U blago začuđenom pogledu dječaka koji vec cijelo jedno stoljece sa izbljedjelog portreta bojažljivo strepi hoce li rat uskoro završiti bas kao i njegova plućna boljka zbog koje su iz srca monarhije preselili na njen blagotvorni Jadran, prepoznao je i nanovo portretirao svog najboljeg prijatelja iz djetinjstva koji se bas isto tako nikada nije vratio u skolsku klupu nakon ljetnog raspusta. U trogodišnjoj djevojčici u svečanoj bijeloj haljini položenoj na odar širom otvorenih ukočenih očiju (nadodanih naknadno u atellieru najboljeg gradskog fotografa), prepoznao je pokojnu sestru svoje bake koju nikada nisu stigli fotografirati za njena kratka života pa je ova fotografija njene neživosti bila jedino što je njegovu porodicu podsjećalo i držalo u vezi sa tužnim malim životom kojeg se gotovo nitko više nije niti sjećao.
I tako redom, od jednog lica do drugog, fotograf je prepoznavao I desifrirao kodove života i smrti koji su ga uvukli u tajne labirinte njegove I Calvinove Laodamije.
Sa distance sa koje su njegovo oko, srce i um čeznuli dokidati je, fotografova je žudnja na tren uspjela savrseno desifrirati redundantnost oblika fuge zivota.
Na kraju njegovog puta, fotografa je umjesto ovala dočekalo ogledalo.
U njegovom odrazu međutim, on vidi stari fotografski aparat.
Gotovo isti koji onaj koji je nekoć vukao sa sobom mladi austrougarski vojnik pokopan tik do djevojcice u bijeloj haljini a koji je igrom sudbine, umjesto u mondenom svijetu Pariza kao boem, svoj život nakon života otpočeo zivjeti na jedinoj sačuvanoj fotografiji- autoportretu otetom sa neispucane celulodine trake prekrivene prasninom iz rovova Galicije.